Proslave
veselja

Proslave firmi, jubileji, rođendani, maturske večeri, punoletstva,
godišnjice, promocije, devojačke, momačke večeri…
sve vrste vašeg veselja – naš su posao!

Možete pozvati do 130 gostiju.

Hranu i piće, način serviranja Vi odabirate prema svojim željama i budžetu.

Cena muzike iznosi 350 din po osobi
DOBRODOŠLI!

Mnogo je pisama u kojima su nam gosti za gostoprimstvo uzvratili lepim rečima i zahvalnošću.
Izdvajamo neka:

Nakon proslave jubilarnog rođendana:

“Dragi svi novi prijatelji u ‘Reci’: žao nam je što nismo pisali ranije. Noć teško da je mogla da bolje prođe. Osoblje je bilo fantastično kao i uvek. Hrana je bila prvoklasna a jedinstvena atmosfera ‘Reke’ se pokazala kao savršeno mesto za savršeni rođendan. Gosti će pričati o našoj večeri u ‘Reci’ još mnogo godina. Pojedini prijatelji su rekli da je to bio najbolji vikend u njihovom životu! Najiskrenije se zahvaljujemo vama i celom timu. Radujemo se sledećem susretu.”

“Kieran i Vedrana”

Pismo jedne mame nakon proslave punoletstva njene ćerke:

“Hvala na divnom gostoprimstvu u “Reci”. Bilo nam je zaista sjajno, kao i uvek, a najvažnije od svega da je oduševljena i ova nova generacija mladih ljudi, koji tek zakoračuju u život odraslih. Srdačan pozdrav do sledećeg viđenja.”

“Milica Pavlovic”

Nakon večere u RECI brojnih novinara iz svih republika bivše Jugoslavije:

“Poštovana Reko i svi vi divni ljudi oko Reke, dva dana su od kada sam bio u Reci, a svih tih 48h i dalje živim Reku.

Prilikom dolaska u Zemun, jednim od beogradskih taksija, sa zakašnjenjem, polumokre kose i polupromrzao, sa telefonom u ruci – usijanim od poziva i prijekora što kasnim, ulicom prema restoranu, koja iskreno i nije obećavala, nijesam ni bio nešto specijalno raspoložen. Parkiranje i prvi pogled na restoran, kroz blagu vijavicu, su me u onoj prehladnoj januarskoj noći malo deprimirali dok me je pogled desno – na promrzlu rijeku potpuno smorio. Upitao sam se kako Nadežda ne pronađe neko mjesto, makar nekoliko kilometara blize. Onda zaleđeno stepenište, nesiguran korak, nepoznati ljudi na terasi pored ulaza, gomila ljudi već iza ulaznih vrata, mali ulazni prostor i jedna drvena vrata. A iza njih…..carstvo.

Ljudi, ljudi, ljudi, mnogo ljudi i njihova nasmijana lica, oznojena čela, ozareni osmjesi, podignute ruke, ustreptali damar u svakom tijelu…

Muzika… posebna priča. Nikada doživljeno. La Luna potpuno otkrovenje i naravno, još jedno razočarenje većinom pripadnika zvanične estrade. Milena boginja – diže iz mrtvih. Šarmantna, nenametljiva djevojka bez i jednog jedinog manira ili vizuelnog obilježja aktuelne estrade (ovo ističem kao pozitivan momenat), a očigledno u stanju da vrši brzu i efikasnu obuku mnogim “koleginicama i kolegama” bilo iz pjevanja, bilo iz lijepog, a opuštenog ponašanja. Repertoar….ubija. Nema ravnodušnih. Svaka čast na izboru muzičara.

Osoblje…familija. Nasmijani, brzi, uslužni, strpljivi, komunikativni, nenametljivi, a tako blistavo upadljivi i tako neraskidiv dio Reke.

Kasni sati Milena i dalje pjeva. Više i ne hvatam porijeklo pjesama, muzičke stilove… Bitno je samo da ona pjeva. Jer ona stvarno pjeva! A onda uzme violinu pa raspali, bubanj razlama, a zatim se zbunjen zapitam kako je moguće da su Aki i Massimo večeras tu, jer ih čujem obojicu, ali se onda trgnem kad shvatim da tu, pored mene, Džon Travolta još uvijek žari i pali. Milena ponovo počinje da pjeva, nekuda nestaje čak se za momenat i ne čuje, ne vidimo je ali na sreću evo je – opet je tu. A onda je ugledam, nasmijanu, stoji za šankom, smije se, mase, pozdravlja ljude, priča sa njima, a nekim čudom restoranom i dalje odzvanja nekakav božanski glas. U čudu shvatam da Milena više ne pjeva, tražim vlasnicu glasa i vidim savršeno lice jedne od naših domaćica, stidljiv osmjeh i život u očima, oduševljenje na licima ljudi u restoranu, erupcija ushićenja, kulminacija večeri, aplauzi, zagrljaji… svi na nogama – i tako dok snijeg nije prestao da pada.

Kada smo izašli vani bilo je mirno, tiho, bez vjetra, nekako odjednom toplo. Vi žete reći to je od vina, ali ne… Reka je umirila vjetar i rijeku. I nama je donijela mir i potrebu da joj se opet vratimo. A ja sigurno hoću!
Hvala vam ljudi što postojite.

“Brano Sedlar”